Izraz dijamantska baterija prvi je prije tačno jedne godine osmislio profesor Tom Skot sa Univerziteta u Bristolu, na mjestu gdje su naučnici napravili i prvi prototip.
Dijamantske baterije napravljene od ugljenika C-14 mogle bi da imaju prilično dug životni vijek. Naime, trebalo bi čak 5.730 godina da im se snaga smanji na 50 odsto, a osnovna sirovina za njihovu proizvodnju biće nuklearni otpad.
Ove baterije nastajale bi od grafita koji više ne može da se koristi u nuklearnim reaktorima i koji je tokom upotrebe postao radioaktivan. Još preciznije, riječ bi bila o vještačkom dijamantu koji bi se proizvodio iz nuklearnog otpada.
Izraz dijamantska baterija prvi je prije tačno jedne godine osmislio profesor Tom Skot sa Univerziteta u Bristolu, na mjestu gdje su naučnici napravili i prvi prototip. Umjesto da odmah od početka rade s ugljenikom C-14, oni su koristili izotop nikla, nikal-63, koji su strpali u "sendvič" između dva sloja pravog, neradioaktivnog, ali vještački napravljenog dijamanta.
Ono što su dobili bio je članak koji je davao napon od 1,9 V, koji je u prvih 5.000 godina bio u stanju da otpusti energiju od 15,8 MJ, odnosno ukupno 4,4 kWh a sve to unutar uređaja jedan centimetar širokog i dugačkog, te pola milimetra debelog. Sasvim pristojne performanse i malo je reći zadovoljavajuća trajnost pouzdanog izvora slabe električne energije.
Doživotna baterija za nekoga s pejsmejkerom ili slikovito rečeno "vječna" baterija za napajanje nekih kritično važnih sistema širom svijeta koji naprosto ne smiju da ostanu bez napona, sve to odjednom počelo je da se čini kao krajnje tričav tehnološki zadatak uz ovakve baterije.
Samo, koliko je realno da tako nešto zaista postane stvarnost?
Naravno da to ne bi bilo rješenje za imalo bitniji dio nuklearnog otpada iz elektrana širom svijeta. Jasno je i to da C-14, ugljenik koji u sebi ima šest protona i osam neutrona, sam po sebi nije u normalnim okolnostima u prirodi. Jedan takav atom nalazi se prirodno na 1.000 milijardi normalnih ugljenikovih atoma, te se C-14 koristi u arheologiji za određivanje starosti predmeta do 60.000 godina, jer mu je vrijeme poluraspada 5.370 godina.
A onda je naučnicima palo na pamet sljedeće - iz grafita koji je direktno u jezgru nuklearnog reaktora odslužio svoje i u kojem se nakupilo C-14 u velikim količinama, radioaktivnost su izvukli zagrijavanjem na visokim temperaturama i prikupljanjem radioaktivnog plina koji se oslobodio.
Potom su taj plin podvrgnuli postupku kojim se inače u industriji ili u hemijskim laboratorijama proizvode vještački dijamanti. Taj dio još uvijek nije ni po čemu revolucionaran. Već godinama se njime mogu proizvoditi i nanokristali dijamanta i dijamant u ultra-tankom filmu i dijamanti koji se mogu koristiti i kao nakit, ako je neko baš zapeo.
Revolucionarno je međutim bilo to što je ispalo da pri konaktu radioaktivnog dijamanta C-14 s neradioaktivnim dijamantom C-12 dolazi do slabašnog napona. Običan dijamant je inače jako sklon sprovođenju električne energije, C-14 raspada se relativno sporo, a usto optočen običnim vještačkim dijamantom sa svih strana njegova radioaktivnost ne prodire napolje.
Ono što bi napolje izlazilo, kroz elektrode, bilo bi 15 J energije dnevno, sasvim dovoljno za pejsmejker ili neki sličan uređaj za početak. A nakon što bi se svladala tehnologija industrijske proizvodnje dijamantskih baterija, ko zna gdje bi bio kraj toj priči, jer, primjera radi, samo SAD u proteklih 40 godina proizveo je u svojim nuklearnim elektranama čak 84.250 tona nuklearnog otpada u obliku radioaktivnog grafita, odnosno C-14.
Pogledajte video:
Izvor:telegraf.rs
){kind=link}
0 Primjedbe